preskoči na sadržaj

VI. osnovna škola Varaždin

Login

 

Školska obilježja

Himna škole (mp3)

Vizija, misija, vrijednosti

Vision, mission, values


CD dječjeg zbora "Varaždinski Slavuji"
BiH

Tražilica

Citati

GIF

Brojač posjeta...

Ispis statistike od 22. 10. 2013.

Ukupno: 2981279
Knjižnica

 

Popis školske lektire

Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Intervju sa Sanjom Pilić

8.12.2016. Lorena Benčić i Lucija Čehok, učenice V.a razreda, intervjuirale su književnicu Sanju Pilić u školskoj knjižnici, prije književnoga susreta.


Lorena: Za početak, recite mi tko Vas je inspirirao da počnete pisati ?

Sanja Pilić: Nitko zapravo posebno, ali je sasvim sigurno bilo bitno to što sam odrastala u obitelji u kojoj se puno čitalo, a čak se i pisalo, odnosno moja mama je bila spisateljica Sunčana Škrinjarić, ona je pisala i ja sam često njene radove čitala prva dok još nisu postale knjige ili slikovnice, odrastala sam uz puno knjiga, razgovarali smo u kući o literaturi i tako. Nisam mislila da ću i ja pisati, ali jednoga dana počela sam pisati za odraslu publiku, a kad sam dobila djecu i kad su ona malo odrasla, počela sam pisati za djecu. To pisanje mi je s vremenom bivalo sve draže i milije tako da sam jednostavno s tim nastavila.

Lucija: Zašto pišete knjige baš za djecu ?

Sanja Pilić: Eto, vesele me susreti s djecom, dosta mi se zgodnih stvari događa u životu u vezi s djecom pa mi je zgodno o tome i pisati, i ono što je također zgodno, to je da dječja publika nikad ne ostari, uvijek sam okružena mladima. Pisanje za djecu me zapravo odmara.

Lucija: Je li istina da je knjigu za djecu teško napisati ?

Sanja Pilić:    Meni nije baš jako teško, zato što to volim. Međutim, znam neke pisce za odrasle koji su probali napisati nešto za djecu pa se ispostavilo da im je to teško jer ne mogu tako lako ući u taj dječji svijet, možda ga i ne poznaju dovoljno ili uđu preozbiljno u taj dječji svijet pa bude takva literatura djeci preozbiljna. Za pisanje za djecu moraš imati taj neki djetinjasti, otkačeni dio.

Lorena:Jeste li zadovoljni kako djeca reagiraju na Vaše knjige ?

Sanja Pilić:    Moram priznati da jesam, s obzirom da današnje generacije ne vole baš čitati, jako sam zapravo zadovoljna i uvijek se iznenadim kada mi neka mama ili neko dijete priđe i kaže da je čitao moje knjige ili da je odrastao na mojim knjigama.

Lorena:Jesu li današnja djeca drugačija od ranijih generacija djece ?

Sanja Pilić: Razlikuju se u ovih 30 godina koliko pišem, možda su se djeca nekoć zaista više igrala i čitala su više. Sad mi se čini da djeca slabije razumiju tekstove nego prije i drukčije teme zanimaju današnju djecu.

Lucija: Koliko ste knjiga do sada napisali ?

Sanja Pilić: Sve zajedno 29, za odrasle i za djecu.

Lorena: Koju knjigu ste najdulje pisali i koja Vam je zadavala najviše problema ?

Sanja Pilić: Nijedna mi nije zadavala nikakve velike probleme. Jednu knjigu pišem par mjeseci, ali ne svaki dan. Knjigu „Sasvim sam popubertetio“ morala sam završiti dok sam bila na moru, kasnije to nikad više nisam ponovila jer je jako teško pisati knjigu kad si na moru. Sada sve spisateljske obaveze koje imaju neki rok dovršim do ljeta i onda sam slobodna, tako da preko ljeta ništa ne moram misliti.

Lucija: Što trenutno pišete, odnosno što ste zadnje objavili ?

Sanja Pilić: Izašao mi je sada roman „Pošalji mi poruku“, a zbirka priča bi mi trebala izaći sljedeće godine. Priče inače redovito pišem za „Radost“ i za „Prvi izbor“.

Lorena:Imate li neko određeno doba dana ili noći za pisanje ?

Sanja Pilić: Najradije pišem u jutarnjim satima kada je ovako lijep divan dan kao danas. To mi je najugodnije, u svojoj sobi, u poluležećem položaju, pijem kavu i pišem. Kada dođe popodne, onda sam kao gotova i osjećam se taj dan zadovoljno jer sam nešto napisala. Volim pisati kada je sunce.

Lucija: Podržava li Vas obitelj u pisanju ? Jesu li Vam oni potpora ili teret ?

Sanja Pilić: Nisu mi teret. Sad imam već velike unuke, mislim da više ni ne čitaju moje knjige. Unuk mi ima 16 godina, a unuka 14, valjda tu i tamo još nešto pročitaju. Imam još jednog malog unučića, ima 2 mjeseca. E, njega ću naučiti svašta čitati. Uglavnom, drago im je što pišem, ali sad da me nešto potiču, baš i ne. Svi smo zaposleni, svaki na svojoj strani, i jako se malo bavimo jedni drugima u smislu što tko radi.

Knjižničar: Što ste htjeli biti kad ste bili njihovih godina ?

Sanja Pilić: Onda sam bila jako sramežljiva, a htjela sam tada biti glumica, što je zapravo bilo totalno nemoguće. Sramila sam se, tako da sam glumila samo pred svojom prijateljicom, a to se ne računa. Kad se trebalo upisati negdje, onda me uvijek bilo nečega sram. Zato Vas sada savjetujem, ako ste sramežljivi, upišite se na dramsku grupu, morat ćete prije ili kasnije nešto izvoditi i onda se opustiš i riješiš se treme.

Lorena:Kako je to biti kći spisateljice ?

Sanja Pilić: Pa, kako da ti kažem – zanimljivo. S jedne strane, smiješno, moja mama je bila sva u svojim snovima, nije baš bila klasična mama, nije baš previše kuhala, pa nije ovo znala, pa nije ono znala, sto stvari nije radila koje inače mame rade i znaju, tako da sam ja zavidjela drugim djevojčicama koje su imale neke „normalne“ mame. S druge strane, moja je mama bila zanimljiva zato što me upoznala s jako puno umjetnika, koji su vrlo često pomalo luckasti i vrlo zanimljivi. Sa svojom mamom mogla sam pričati o puno stvari o kojima možda ne bi mogla pričati s nekom „ozbiljnom“ mamom. Moja mama bila je pomalo i djetinjasta, uglavnom, bilo je dosta zanimljivo biti kći spisateljice.

Lucija: Gdje pronalazite inspiraciju ?

Sanja Pilić:    Svugdje. Obično u mom privatnom životu, pa u životu mojih prijatelja. Katkad nešto proučavam pa mi nešto dođe samo od sebe, katkad nešto vidim pa stvorim od toga priču, a vrlo često i neke događaje koje doživim ili o kojima čujem opisujem u svojim knjigama, ali uvijek uz puno, puno mašte. U mojim knjigama ima i stvarnosti, ali i jako puno izmišljenog, to se isprepliće.

Lorena: Što radite dok ne pišete ?

Sanja Pilić: Uživam, uživam, pijem kavu s najveselijim ljudima na svijetu svako jutro. Onda idem, ako ništa ne radim, na aerobik i na pilates. Družim se s prijateljima, koji put skuham ručak i uglavnom mi je jako lijepo. Puno sanjarim, uređujem stan i nešto tako.

Lucija: Imate li kućne ljubimce i kako se zovu?

Sanja Pilić: Imala sam prije, 3 mačka. Dva su se zvala Šuco i jedan se zvao Mrvica. Sada nemam nikoga zato što volim putovati pa ne volim imati obaveze. Moja kći ima psa, zeca i neku macu.

Lorena: Imate li kakvu poruku za mlade kao što smo mi?

Sanja Pilić: Imam poruku za mlade, da budu znatiželjni, samostalni i da ne budu previše sebični, da vole svoje prijatelje, da ne budu stalno ljuti, pogotovo kada dođu u pubertet.

Lucija:Hvala Vam na pažnji i na Vašim odgovorima.  






[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju