VI. osnovna škola Varaždin

Poštovana obitelji, rodbino, prijatelji, kolegice i kolege, suradnici i znanci našeg Miroslava Cmuka okupili smo se kako bi na njegovom posljednjem ovozemnom ispraćaju izrekli zahvalnost za jedan veličanstven život koji je dotaknuo i utjecao na mnoge.

„Otišla je legenda!“ riječi su jedne kolegice koje najbolje sažimlju nešto veliko i važno što mislimo o ovom čovjeku koji je imao mnoge uloge među kojima se ističe i uloga britkog pisca sa humornom notom.

Tko može biti legenda, kako ih pronaći u sebi i drugima on sam najbolje kaže u knjizi Stripizam – O legendama i legendarnosti (str. 25).

U obiteljskim stablima i susjednom korijenju također se kriju legende i mikropovijesne priče zamamna okusa koje, ukoliko ih netko revno ne zabilježi, lako padnu u mrki zaborav….. to mogu biti priče ili pričurine ovisno o sadržaju i tome tko ih sluša. Ukoliko priču sluša zahvalna duša, legenda i njeni protagonisti ne umiru.

Dakle naš protagonist rodio se 1983. u Varaždinu, a živio je u Maruševcu. Osnovnu i srednju školu završio je u Maruševcu te diplomirao na dva diplomska studija. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2008. godine stječe zvanje: profesor hrvatskog jezika i književnosti, a 2012. godine zvanje diplomiranog bibliotekara.

Od 2009. do 2012. radio je na OŠ Novi Marof, a od 2012. zaposlen je u VI. osnovnoj školi Varaždin. Redoviti je član ŽSV knjižničara.

Bolest ga je pratila od djetinjstva, a bolnica je bila kako kaže u svom autobiografskom romanu Zagorland njegov drugi dom. Stripovi postaju dio njegovog odrastanja, nova vrsta igračaka koje su mu uspješno okupirale pažnju tijekom boravka u bolnici (Zagorland, str. 9). Kasnije će se u mnogim prilikama i djelima vraćati na djetinjstvo ali i stripove, ljubav prema čitanju povezati sa glazbenom i filmskom umjetnošću. Ljubav će ga prema stripovima formirati u plodnog autora za djecu ali i stariju populaciju te će u kratkom vremenu napisati 12 različitih djela: eseja, romana i slikovnica od kojih ću spomenuti samo neka: Stripizam (2017.), Zvučna čitanka (2018.), Lektirizam (2019.), Zagorland (2020.), Oton smoton (2021.). Pisao je i aktivno objavljivao članke u mnogim tiskovinama i portalima: Hrvatski filmski ljetopis, Kolo, Kvadrat, Tema, Zarez i drugima.  O njemu književni kritičar dr. Ajanović piše: Zbilja je užitak čitati eseje Miroslava Cmuka, prije svega jer riječi posreduju vatreni entuzijazam kojima ih je autor pisao (Iz Pogovora na Stripizam).

Osim toga mnoge je najljepše trenutke djetinjstva, mladosti ali i odrasle dobi provodio na biciklu uz mnogo različitih zgoda i nezgoda koje prate bicikliste.

Mnogo je slušao glazbu posebno jazz i bossa novu, te bio izraženi filmofil što je opisao u Zvučnoj čitanci.

Unatoč bolesti koja je bila njegov jedinstveni životni suputnik, nije dozvolio da to utječe na njega već je tu spoznaju koristio kao izvor snage i pobjede nad svakodnevnom melankolijom.

Tako u Zvučnoj čitanci – Oživljavanje mrtvila (str. 23) kaže sljedeće: Kao što na koži od kasnih dvadesetih pa tako negdje do kasnih pedesetih godina izbijaju novi madeži, tako se u životu slušatelja pojavljuju novi drmeži, snažna umjetnička djela koja uvijek ubadaju konzumenta u srž bića, izbace ga iz ustaljene kolotečine i potaknu na pokret.

Uvijek je bio spreman na šalu i vedriju stranu života. Što bi rekao da nas sada vidi ovdje okupljene sam piše u Zvučnoj čitanci – Duševno plavetnilo (str. 19): …čovjek svjesno bira boju odjeće…crnom privlači sunce i nadrimoraliste, dok ga bijela boja u vlastitim i tuđim očima čini debljim nego što uistinu jest.

Posao knjižničara ga je nadasve ispunjavao. Kroz njega je utjecao na generacije učenika ali i svoje kolege. Svi su oni osim po knjige u knjižnicu rado dolazili na par minuta odmora, kratki razgovor, šalu ili jednostavno da provedu vrijeme s dragom osobom.  Tako u Lektirizmu – Smrt struke (str. 130) piše: knjižničarima nije u opisu posla samo posudba i povrat knjiga, već tu bude hrpa sitnih poslova koje oni možda i ne bi trebali raditi ali ih rade jer drugi ne znaju ili se makar prave da ne znaju.

Velike ljude osim po onome što su stvarali najviše pamtimo po tragu kojeg su ostavili u našem životu. Pozivam vas da te uspomene pohranite u svoja srca. Uz mnoge ljudske kvalitete posebna mi je bila njegova sposobnost pamćenja i interesa za sve što se u školi događa. Sve učenike je poznavao po imenu, prezimenu kao i razredu kojem pripadaju. Osim toga nastojao je upoznati i njihove interese, a oni su za uzvrat u njemu osim knjižničara gledali univerzalnog razrednika i prijatelja. 

U vrijeme bolesti redovito je kontaktirao s kolegama uvijek se interesirajući za njih, njihove obitelji,  za učenike i općenito uvijek je sa zanimanjem pratio sva događanja i školske aktivnosti.

U svakodnevnom životu ostali smo bez dragog prijatelja, suradnika, knjižničara ali njegova srdačnost, pažnja, dobronamjernost ostaju u našim srcima. Članovima obitelji i svima vama koji ste ga poznavali izražavam svoju sućut u vjerničkoj nadi da nas čeka život u vječnosti.

Mario Stančić, ravnatelj